Aristotel je smatrao da je prirodni svijet sazdan od elementarnih kvaliteta (toplo-hladno, suho-vlažno), uključujući organizme koji zahvaljujući svojim dušama reagiraju na kvalitete u svojim okolinama, bilo kemijski (biljke) ili intencionalno (životinje), putem osjetilnog opažanja i predočavanja. U ovom projektu istražit ćemo Aristotelovo poimanje elementarnih i emergentnih kvaliteta u prirodi te njegovo poimanje duše kao skupa sposobnosti koje živim bićima omogućuju da na različite načine reagiraju na kvalitete u svojim okolinama. Nadalje, razmotrit ćemo kako je u razdoblju renesanse došlo do prijelaza s aristotelovskog kvalitativnog na galilejevsko kvantitativno poimanje svijeta te je li taj pomak utjecao na kartezijansko kvalitativno poimanje uma koje se pokazuje nedostupnim znanstvenom objašnjenju. Osim toga, istražit ćemo razvoj Aristotelova poimanja osjetilne i predodžbene sposobnosti duše, osobito tzv. zajedničkog osjetila (sensus communis), od Teofrasta do grčkih komentatora, te razmotriti odnos duše i intelekta u kasnijoj aristotelovskoj filozofiji, netom prije novovjekovnog prevladavanja aristotelovske filozofije. U sklopu ovog projekta izdat ćemo po prvi puta jedan rukopis Nikole Vitova Gučetića, objaviti ćemo monografiju o Frani Petriću s popratnim sveskom koji donosi izbor iz njegova djela, te radove o Ruđeru Boškoviću čija su djela priredila teren za modernu znanost, tj. za prijelaz s kvalitativnog na kvantitativno poimanje svijeta.